Došla sam umorna. Ne samo fizički, već i duhovno umorna.
Ono što me najviše dotaklo bilo je to što nisam morala objašnjavati sve. Neke stvari su djelovale kao da su već bile shvaćene.
Sesija je bila blaga, ali istovremeno duboka. Plakala sam, bila sam tiha, govorila – sve je imalo svoje mjesto.
Nakon toga sam se osjećala lakše, povezanije sa sobom. Kao da sam se ponovo vratila kući.

Nisam baš znao šta da očekujem kada sam zakazao, i nisam osoba koja puno govori o osjećajima.
Ali već nakon kratkog vremena primijetio sam da se opuštam. Nije bilo pritiska, čudnih pitanja niti ičega što je djelovalo nametnuto.
Otišao sam s osjećajem jasnoće i mira kakav dugo nisam imao. Kao da je nešto sjelo na svoje mjesto, bez potrebe da sve razlažemo do detalja.
Drago mi je što sam zakazao.

Ovo uopće nije bilo onako kako sam zamišljala i to na vrlo dobar način. Nije djelovalo kao terapija, ali ni kao nešto nejasno ili “flimavo”. Više kao siguran razgovor u kojem su i tijelo i osjećaji imali svoje mjesto. Otišla sam mirnija nego što sam došla, a taj osjećaj se zadržao još nekoliko dana nakon toga. Bez razmišljanja bih ponovo zakazala i već sam to preporučila jednoj prijateljici.